Ivo Žic-Klačić, književnik iz Punta

Ivo Žic-Klačić (Punat na otoku Krku, 26. ožujka 1903. - Rijeka, 2. siječnja 1973.) bio je hrvatski književnik i učitelj, od 1945. godine u Rijeci. Pisao je pjesme na puntarskom čakavskom govoru, novele, romane, satire i anegdote.

Život

Krsno mu je ime Ivan Emanuel, sin je trgovca Franje Žica i Franjice, rođene Karabajić. Učiteljsku školu završio je 1924. u Kastvu, a od 1925. do 1932. učiteljevao je po selima istočne Srbije, gdje se rodio njegov sin, slikar Rikard Žic. Književnost je diplomirao 1936. na Višoj pedagoškoj školi u Beogradu, potom je predavao u Vrbniku i u Banjoj Luci, gdje je 1942. uhićen. U Rijeku je došao u prosincu 1945., predavao je u gimnaziji, bio intendant Narodnog kazališta (1948. - 1949.) i upravitelj škole na Kozali. Od 1956. do umirovljenja 1966. radio je kao arhivist u Povijesnom arhivu u Rijeci.

Djela

Objavio je zbirke novela Vječiti grijesi (1928.) i Iza onih brda (1932.), pjesme Ispovijed raba Ivana (1934.), Naš otok pjeva (1939.) i More, kamik i srce (1963.), romane Poljubac Jude Iškariota (1965.) i Rat prokleti (1966.), satire Kolajne i medaljoni (1966.), epistolarnu prozu Pisma iz Pavlovca (1970.) te dvije knjige anegdota Smih naš bodulski (1969. i 1971.).

More, kamik i srce izašlo je u Rijeci 1963. u izdanju riječkog pododbora Matice hrvatske, povodom 60. obljetnice pjesnikova života i 35. obljetnice njegova književnog rada. U listopadu 1972., nekoliko mjeseci prije smrti, izašla je Knjiga pjesama na 170 stranica, izbor njegova pjesništva s predgovorom Miroslava Vaupotića. U rukopisu su mu ostale dvije zbirke pripovjedaka i roman Zapisi o Čubranićima.