Piše: GORAN MORAVČEK

Pobožna despotica Barbara Frankopan (+1504.), kći Jelene i Sigmunda Frankopana Tržačkog, gospodara Otočca (+1489.), pripada malobrojnim ženama podrijetlom iz jedne od najslavnijih hrvatskih obitelji, koje povijest nije prekrila plaštem zaborava, zahvaljujući crkvenim zavjetnim darovima. Trsatu je ostavila Veliki moćnik, a dvjema župama – riječkoj Uznesenja Marijina i hreljinskoj posvećenoj sv. Jurju – srebrne pokaznice. Je li Barbara Frankopan zavještala i plašt (perizomu) za zadarskog sv. Šimuna Pravednika?

 Veliki Barbarin relikvijar na Trsatu

Barbaru su udali za Vuka Grgurevića Brankovića titularnog srpskog despota. Kao Grgurevićeva supruga Barbara se prvi put spominje u jednoj ispravi 3. svibnja 1481. godine. Vuk Grgurević s Barbarom nije imao djece, ali se u povijesnim izvorima navodi kako je o njoj osobito brinuo te joj iskazivao nježnost i ljubav. To je potvrđeno i nasljedstvom koje joj je ostavio oporukom 3. svibnja 1482. Među ostalim, darovao joj je utvrdu Bijelu Stijenu s područjem Totuševina u Slavoniji gdje je bilo više od stotinu sela.

U riznici Franjevačkog samostana na Trsatu, među 58 izložaka, čuva se Veliki relikvijar ili moćnik, najstariji zavjetni dar iz 1483. godine. Moćnik je učinjen “na slavu Božiju i Pričistoj Bogomateri”, kako govori ćirilićni natpis na njemu, a navodi se da ga je zavještala “gospogja Barbara Despotica”. Već je Franjo Glavinić, obnovitelj Trsatskog svetišta i povjesnik Gospe Trsatske popisao u 17. stoljeću svetačke moći i prepisao natpise.

Veliki moćnik Barbare Frankopan na Trsatu

Barbarini zavjetni darovi su umjetnički vrlo vrijedna ostvarenja te su ih povjesničari umjetnosti detaljno proučili. Veliki trsatski relikvijar izrađen je od pozlaćenog srebra, visine 70 cm i širine 43 cm. U moćnik su bile usađene moći 36 svetaca (četiri nedostaju), a postavljene su u okvire s ćirilskim natpisima i navodima imena svetaca kojima su pripadale. Nakon smrti despota Grgurevića Brankovića 1485. kneginja se udala za jajačkog bana Franju Berislavića Grabarskoga (+1517.), koji je, pretpostavlja se, nakon Barbarine smrti relikvijar predao crkvi Gospe Trsatske. Relikvijar je preuređen 1576. godine kad mu je dodano postolje.

Crkvi Marijina Uznesenja kod Kosog tornja u riječkom Starom gradu Barbara je darovala 1489. godine pokaznicu, koja je odnesena iz Rijeke u Mletke doba talijanske uprave 3. travnja 1941. godine i ondje se i danas nalazi izložena u Palači Venezia. Vrijedan relikvijar despotica je ostavila drevnoj župi sv. Jurja na hreljinskoj Gradini, vjerojatno i kao spomen na svog prvog muža, despota Grgurevića (Jurjevića), poznatog iz predaje kao “Zmaj Ognjeni Vuk”. Na hreljinskoj pokaznici, nad likovima Blažene Djevice i arkanđela Gabrijela, nalazi se sv. Juraj koji kopljem probada zmaja.

Neraspadnuto tijelo sv. Šime u Zadru

Boraveći koncem lipnja 2017. godine u Zadru imao sam priliku, još jednom, posjetiti crkvu sv. Šime u kojoj se čuva neraspadnuto tijelo sv. Šimuna Pravednika (Bogoprimca). Slučajno ili ne, bio sam u prigodi osobno dati ruku prigodom zatvaranja pokrova škrinje u kojoj se čuvaju posmrtni ostatci sveca, kojega podjednako štuju katolici i pravoslavni vjernici. Škrinju sv. Šimuna oblikovao je zlatar Francesco di Antonio da Sesti iz Milana od 1377.-1380. godine prema narudžbi hrvatsko-ugarske kraljice Elizabeta, kćeri bosanskog bana Stjepana Kotromanića i supruge Ljudevita Anžuvinca. O tom remek-djelu zlatarstva napisano je nekoliko monografija i pregršt stručnih i popularnih članaka. Mene je zainteresirao izvezeni satenski pokrivač (perizoma) s ćirilićnim natpisom – GEORGIJE DESPOT – koji dotiče tijelo sv. Šimuna Pravednika. Tko je poklonio “pregaču” nije još pouzdano utvrđeno. Ime darovatelja potječe od grčkog Georgiosa (lat. Gregorius) iz čega je izvedeno Gregorije, Đurađ, Đorđe ili, pak, Grgur i Juraj. Tim su tragom neki istraživači došli do srpskog despota Đurđa Brankovića (1427.-1456.), a drugi do Đorđa Brankovića (1486.-1496.), koji je postao monahom i uzeo ime Maksim.

Zagrebačka znanstvenica Marija Gušić (Balkanika, VIII/1977., str.145-186), analizirajući perizom u raki sv. Šimuna u Zadru, ovom potonjem je pripisala zavjetni dar i navela kao moguću godinu donacije 1493. Nakon analize stila, tehnike i fakture “pregače” Marija Gušić navodi da je perizoma “djelo jedne žene nastalo kao spontani rad kako ga je ona zamislila i izvela”. Tko bi mogla biti ta žena?

Istraživači su u svojim analizama zaobišli despota Vuka Grgurevića Brankovića (1471.-1485.) čije srednje ime, patronim, može biti “Georgije despot”. Titulu despota dao mu je mađarski kralj Matijaš Korvin, jer se hrabro borio s Osmanlijama na strani ugarsko-hrvatskih snaga. Za nas je važno i to što je despot Grgurević bio u braku s pobožnom Barbarom Frankopankom. Upravo je ona, kneginja Barbara, mogla kao vladarica izraditi perizom kao zavjetni dar, svoj i svoga supruga, povodom stote obljetnice izrade škrinje sv. Šimuna (1380.-1480.). Se non è vero, è ben trovato!

Print Friendly