Blog – FLUMINENSIA PUTOVANJA

12 December, 201813 December, 2018

Košljun – biser u prstenu otoka Krka

Polnoćka na Košljunu

Polnoćka na Košljunu poseban je doživljaj. Slavi se u ozračju tradicije i vjere uz najstarije hrvatske jaslice, koje potječu iz 1651. godine. Likovi Bogorodice i sv. Josipa te Djeteta Isusa izrađeni su od drva u gotovo prirodnoj veličini.
SAZNAJ VIŠE O POLNOĆKI NA KOŠLJUNU

Košljunske jaslice tijekom godine izložene su u kapelici Porođenja, a uoči Božića se smještaju pred glavnim oltarom u crkvi sv. Marije. Košljunske jaslice bile su na europskoj izložbi jaslica u Veroni od prosinca 1988. do veljače 1989. godine. Vrijednost ovog izuzetnog vjerskog i kulturno-povijesnoga spomenika prepoznala je i Hrvatska pošta koja je za Božić 1991. godine objavila detalj košljunskih jaslica na poštanskoj marci.

Rukovet božićnih pjesama

Na Badnjak uoči sv. Mise Polnoćke u franjevačkoj crkvi na Košljunu održat će se prigodni koncert s rukovetom božićnih pjesama i poezije Sluge Božjega fra Ivana Perana (1920. – 2003.). Njegov glazbeni opus sadrži 97 vokalno-instrumentalnih skladbi te 17 komponiranih sv. misa, među kojima je najpoznatija “Pučka misa”.

Fra Ivan (Srećko) Peran rođen je u Kaštel Starom 25. lipnja 1920., a umro je u samostanu na Poljudu u Splitu 14. rujna 2003. godine na glasu svetosti. Četiri dana kasnije pokopan je na Košljunu, gdje su njegova franjevačka braća 2009. godine pokrenula postupak za njegovo proglašenje blaženim.

REZERVIRAJ MJESTO!

Košljun

Otočić Košljun smjestio se poput bisernog oka u prstenu u samom središtu Puntarske drage uz južnu stranu otoka Krka. Do njega se stiže brodićem iz Punta. Hodočasnici i posjetitelji Košljun često nazivaju i krčkim draguljem zbog njegova vjerskog značaja te iznimne kulturno-povijesne i prirodne baštine.

Iz starih naziva otočića Košljuna – kojega su zvali Castillio, Castellio, Castillione, Castellion, Castelionis, Casteglion, Cassion, Corsion i slično – zaključuje se kako su te izvedenice nastale od latinske riječi “castellum”, odnosno “castrum” i umanjenice “castellio” u značenju utvrde, što svjedoči o prvotnoj ulozi otoka kao utvrđenog obrambenog mjesta.

Na svega nešto više od šest hekrata ondje postoje Male šume i Vele šume u kojima raste čak 540 biljnih vrsta te živi raznovrsni životinjski svijet, ali na Košljunu – nema zmija!

Jedina divlja životinja, vuk, nalazi se uz skute sv. Franje Asiškog, koji ga je pripitomio. Spomenik utemeljitelju franjevačkog reda dočekuje hodočasnike i turiste čim stupe na otočić, a djelo je iznimnog majstora, likovnog umjetnika Aleksandra Antoljeviča Zvjagina, rođenog 1947. godine u Moskvi.

Vjera utkana u tkivo otoka Krka

U doba Rimskog Carstva, kad su na otoku Krku sagrađena naselja Curicum, na mjestu današnjegGrada Krka, te Fulfinum kod Omišlja, na Košljunu je postojala rimska vila, ljetnikovac. Vjera je čvrsto utkana utkivo otoka Krka. Kršćanstvo je ovdje prihvaćeno u 5. ili 6. stoljeću kad je utemeljena Krčka biskupija. Andrija je bio prvi poznati krčki biskup, a sadašnji Ivica Petanjak, ustoličen 2015. godine, pedeset i sedmi je u nizu. Podrijetlom s otoka Krka je kardinal Josip Bozanić, rođen u Rijeci 1949.godine, kao i karizmatik Zlatko Sudac, rođen 1971. godine također u Rijeci.

Benediktinci na Košljunu

Od 9. do 15. stoljeća na Košljunu su sljedbenici sv. Benedikta koji ondje podižu samostan, opatiju s crkvom. Benediktinci su najstariji samostanski red na Zapadu. Sv. Benedikt iz Nursije utemeljio je 529. godine na Monte Cassinu u Italiji prvi benediktinski samostan. Red se brzo širio pod geslom “moli i radi” (lat. ora etlabora) te je stigao rano i u hrvatske krajeve. Na otoku Krku bilo je polovicom 12. stoljeća više benediktinskih samostana nego na svim hrvatskim otocima zajedno. Osim na Košljunu benediktinske opatije postojale su u Jurandvoru, u uvali Sepen kod Omišlja, u gradu Krku (sv. Ivan Krstitelj, sv. Mihovil i sv. Lovre) te sv. Martin na području Dubašnice. U gradu Krku se ženski samostan Uznesenja Blažene Djevice Marije, utemeljen 1223. godine, održao do današnjih dana.

Prinos benediktinaca i benediktinki našoj kulturno-povijesnoj baštini je nemjerljiv. Iz njihove kapele sv. Lucije u Jurandvoru kod Baške potječe Bašćanska ploča iz 1105.godine, “hrvatski dragi kamen”. Bašćanska ploča pisana glagoljicom je “krsnilist hrvatstva”. Na ploči je uklesano ime kralja Zvonimira te benediktinskih opata Držiha i Dobrovita. U doba Zvonimirove vladavine (1075.-1089.) na području hrvatske kraljevine nalazio se i otočić Košljun.

Krčki knezovi, kasniji Frankopani

Krčki knezovi, od 15. stoljeća poznati kao Frankopani, pojavljuju se na povijesnoj pozornici u 12. stoljeću. Kad je 1118. godine knez Dujam I. preuzeo upravu nad otokom Krkom kao mletački vazal imao je Dvor u danas napuštenom kaštelu Gradec kod Vrbnika. U doba kad se spominje košljunski opat Ivan, “Joannes abbas monasteriCastilione”, kao prvi poznati benediktinac na otočiću, a to je bilo 1186.godine, otokom Krkom su vladali Dujmovi sinovi Bartol I. i Vid I. Benediktinska opatija sv. Marije postojala je do prve polovice 15. stoljeća, ali na žalost na Košljunu nije sačuvano ništa od benediktinske baštine.

Franjevačka crkva sv. Marije na Košljunu

Košljunski fratr

Pod patronatom Frankopana 1447. godine na otočić stižu sljedbenici reda sv. Franje. Oni su do danas ostali čuvari Košljuna, njegujući vjersku i svjetovnu tradiciju te skrbeći o kulturno-povijesnom blagu. Krčki knezovi bili su na vrhuncu svoje moći u doba kad su fratri stigli na Košljun. Međutim, nakon smrti Nikole IV., prvog Frankopana, počele su razmirice među braćom nasljednicima. Nikolini sinovi podijelili su bogatu očevinu. Ivanu VII. pripali su posjedi na otoku Krku. S njime će završiti frankopanska uprava na Boduliji, jer je otok, a time i otočić Košljun, prešao u mletačke ruke 1480. godine.

Nagađa se da je Ivan VII. Frankopan sahranjen na otočiću u franjevačkoj crkvi sv. Marije koju je počeo obnavljati nakon benediktinskog razdoblja. Njegova kćerka Katarina Marija umrla je u Veneciji 1520. godine, a devet godina kasnije njezini su posmrtni ostatci preneseni na Košljun. Oporučno je ostavila znatnu svotu novca za dovršetak obnove crkve.

Crkva sv. Marije osim glavnog žrtvenika ima još šest pomoćnih oltara. Današnji izgled košljunska franjevačka crkva dobila je nakonšto je obnavljana od 1718. do 1720. godine. Poliptih na glavnom oltaru naslikao je 1535. godine Girolamo Da Santa Croce. Nad oltarom je golema slika Francesca Ughetta iz 1654. godine.

12 November, 201812 November, 2018

Marija Pomagaj povezala Trsat s Brezjem

Piše: GORAN MORAVČEK

Bazilika Marije Pomoćnice (Marije Pomogaj) u Brezju u općini Radovljica, središnje je nacionalno svetištu te najpoznatije i najveće proštenište u Sloveniji. Godišnje Brezje obiđe oko 400 tisuća vjernika. Svetište opslužuju franjevci, koji su tradicionalno u tijesnim vezama s Trsatom.

Sliku Marije Pomagaj iz Brezja, koju vjernici osobito štuju, čuvali su za Drugoga svj. rata franjevci na Trsatu od 28. travnja 1941. do 19. svibnja 1943. godine. Osobni čuvar slike bio je fra Krišpin Motočić, koji je bio i svjedokom mnogih zbivanja, jer je u službi Trsatskog svetišta proveo 62 godine.

Na glavnome oltaru, koji je posvećen sv. Vidu, nalazi se vjernicima znamenita slika Marije Pomoćnice prema kojoj bazilika nosi ime. Svetu Mariju iz Brezja, u Sloveniji poznatu kao Marija Pomagaj, naslikao je 1814. godine kranjski umjetnik Leopold Layer (1752.-1828.) po narudžbi mjesnog župnika dr. Antona Ažbe. Slika Marije Pomagaj u Brezju okrunjena je 1907. godine, a nadahnuta je prikazom sv. Marije s Djetetom Isusom u naručju, koju je potpisao Lucas Cranach, pravim imenom Lucas Müller, u Wittenbergu 1517. Odande je preko Passaua slika stigla u Innsbruck, gdje je postavljena na oltar današnje katedrale 1650. godine.

Za katoličke vjernike slika je stekla važnu ulogu tijekom Tridesetogodišnjeg rata (1618. – 1648.) te neprestanih turskih napada. Iz toga razdoblja i potječe njezin naziv – Marijo pomozi (Marija pomagaj)! Na slovenskom ozemlju ima više kopija te slike, ali za Slovence je sv. Marija iz Brezja najznačajnija Pomoćnica, jer je uslišala mnoge molbe vjernika koji su tražili njezin zagovor.

Kad su njemački vojnici na početku Drugoga svj. rata zauzeli Brezje i prognali
tamošnje franjevce, domišljatošću je fratrima uspjelo sliku prebaciti do Trsata. Fra Bernardin Mlakar i fra Roman Tominec predali su sliku na čuvanje tadašnjem trsatskom gvardijanu pateru Florenciju Forjanu, a ovaj je zadužio fra Krišpina Motočića da je sakrije. Fra Krišpin, koji je na Trsatu među franjevcima boravio šest desetljeća, radeći kao postolar, vrtlar i podrumar, sliku Marije Pomagaj iz Brezja skrio je, zajedno s čudotvornom slikom Gospe Trsatske, u duplo dno svoga kreveta. Bdijući nad slikama, na toj je postelji fra Krišpin spavao!

Sliku Gospe Trsatske skrivao je fra Krišpin sve do konca Drugoga svj. rata. Fra
Emanuel Hoško je podsjetio u svojoj knjizi “Trsatski franjevci” (2004.) kako je Kroz sve to vrijeme u Trsatskom svetištu “na glavnom oltaru bila je izložena kopija Gospine slike koja je tako dobro naslikana da samo dobri poznavatelji izvorne slike mogu ustanoviti razliku između tih dviju slika”.

Po sliku Marija Pomagaj iz Brezja, koju je skrivao je na Trsatu fra Krišpin, došli su u svibnju 1943. godine ljubljanski biskup mons. dr. Gregorij Rožman i bivši franjevački provincial Gvido Rant. Oni su prenijeli Mariju Pomagaj u Ljubljanu, najprije u župu Marije Pomoćnice (Rakovnik), a potom u ljubljansku katedralu. Slika je vraćena u Brezje na Blagdan sv. Vida 15. lipnja 1947., a u stolnici sv. Nikole u Ljubljani nalazi se replika Marije Pomagaj na istoimenom oltaru smještenom odmah uz svetište.

Prigodom proslave 700. obljetnice Trsatskog svetišta, mons. Alojzij Šuštar,
ljubljanski nadbiskup i metropolita, napisao je 1991. godine u monografiji “Marijin Trsat”, čiji sam bio urednik i nakladnik, kako “Trsat spada među velika marijanska svetišta u koje dolazi mnoštvo slovenskih hodočasnika. Možemo ga uvrstiti među znamenita Marijina svetišta kao što su Sveta gora pri Gorici, Višarje, Ptujska Gora, Gospa Sveta i Brezje, danas najznačajnija slovenska marijanska prošteništa.” Slika Marije Pomagaj učvrstila je povezanost između Trsata i Brezja, naglasio je mons. Šuštar te dodao kako je slika bila skrivana u trsatskom samostanu “približno jednako dugo kao što je prema predaji na Trsatu stajala i Sveta kuća, a to je tri godine i sedam mjeseci”.

Tijekom velikog slovenskog hodočašća na Trsat 25. svibnja 1991. mons. Šuštar se susreo s fra Krišpinom Motočićem. Taj je susret prikazan na zidnoj slici, koja je (ne)spretno uklopljena među freske Sefarina Schöna u klaustru trsatskog samostana.

Fra Krišpin (Ivan) Motočić proveo je šest desetljeća u službi Trsatskog svetišta i svoje braće trsatskih franjevaca, radeći kao postolar, vrtlar i podrumar. Rođen je 2. prosinca 1897. godine u Ščrbincu, selu u župi Belec u Hrvatskom zagorju. U franjevački novicijat na Trsatu stupio je u svojoj zreloj dobi, 1929. godine, kad je i primio novo ime fra Krišpin po sv. Krišpinu, zaštitniku postolara. Na Trsatu je fra Krišpin proveo više od šest desetljeća. Preminuo je 9. veljače 1992. godine, a sahranjen je u franjevačkoj grobnici na trsatskom groblju.

1 November, 201812 November, 2018

“Pregača” sv. Šime u Zadru

Piše: GORAN MORAVČEK

Pobožna despotica Barbara Frankopan (+1504.), kći Jelene i Sigmunda Frankopana Tržačkog, gospodara Otočca (+1489.), pripada malobrojnim ženama podrijetlom iz jedne od najslavnijih hrvatskih obitelji, koje povijest nije prekrila plaštem zaborava, zahvaljujući crkvenim zavjetnim darovima. Trsatu je ostavila Veliki moćnik, a dvjema župama – riječkoj Uznesenja Marijina i hreljinskoj posvećenoj sv. Jurju – srebrne pokaznice. Je li Barbara Frankopan zavještala i plašt (perizomu) za zadarskog sv. Šimuna Pravednika?

Veliki Barbarin relikvijar na Trsatu

Barbaru su udali za Vuka Grgurevića Brankovića titularnog srpskog despota. Kao Grgurevićeva supruga Barbara se prvi put spominje u jednoj ispravi 3. svibnja 1481. godine. Vuk Grgurević s Barbarom nije imao djece, ali se u povijesnim izvorima navodi kako je o njoj osobito brinuo te joj iskazivao nježnost i ljubav. To je potvrđeno i nasljedstvom koje joj je ostavio oporukom 3. svibnja 1482. Među ostalim, darovao joj je utvrdu Bijelu Stijenu s područjem Totuševina u Slavoniji gdje je bilo više od stotinu sela.

U riznici Franjevačkog samostana na Trsatu, među 58 izložaka, čuva se Veliki relikvijar ili moćnik, najstariji zavjetni dar iz 1483. godine. Moćnik je učinjen “na slavu Božiju i Pričistoj Bogomateri”, kako govori ćirilićni natpis na njemu, a navodi se da ga je zavještala “gospogja Barbara Despotica”. Već je Franjo Glavinić, obnovitelj Trsatskog svetišta i povjesnik Gospe Trsatske popisao u 17. stoljeću svetačke moći i prepisao natpise.

Veliki moćnik Barbare Frankopan na Trsatu

Barbarini zavjetni darovi su umjetnički vrlo vrijedna ostvarenja te su ih povjesničari umjetnosti detaljno proučili. Veliki trsatski relikvijar izrađen je od pozlaćenog srebra, visine 70 cm i širine 43 cm. U moćnik su bile usađene moći 36 svetaca (četiri nedostaju), a postavljene su u okvire s ćirilskim natpisima i navodima imena svetaca kojima su pripadale. Nakon smrti despota Grgurevića Brankovića 1485. kneginja se udala za jajačkog bana Franju Berislavića Grabarskoga (+1517.), koji je, pretpostavlja se, nakon Barbarine smrti relikvijar predao crkvi Gospe Trsatske. Relikvijar je preuređen 1576. godine kad mu je dodano postolje.

Crkvi Marijina Uznesenja kod Kosog tornja u riječkom Starom gradu Barbara je darovala 1489. godine pokaznicu, koja je odnesena iz Rijeke u Mletke doba talijanske uprave 3. travnja 1941. godine i ondje se i danas nalazi izložena u Palači Venezia. Vrijedan relikvijar despotica je ostavila drevnoj župi sv. Jurja na hreljinskoj Gradini, vjerojatno i kao spomen na svog prvog muža, despota Grgurevića (Jurjevića), poznatog iz predaje kao “Zmaj Ognjeni Vuk”. Na hreljinskoj pokaznici, nad likovima Blažene Djevice i arkanđela Gabrijela, nalazi se sv. Juraj koji kopljem probada zmaja.

Neraspadnuto tijelo sv. Šime u Zadru

Boraveći koncem lipnja 2017. godine u Zadru imao sam priliku, još jednom, posjetiti crkvu sv. Šime u kojoj se čuva neraspadnuto tijelo sv. Šimuna Pravednika (Bogoprimca). Slučajno ili ne, bio sam u prigodi osobno dati ruku prigodom zatvaranja pokrova škrinje u kojoj se čuvaju posmrtni ostatci sveca, kojega podjednako štuju katolici i pravoslavni vjernici. Škrinju sv. Šimuna oblikovao je zlatar Francesco di Antonio da Sesti iz Milana od 1377.-1380. godine prema narudžbi hrvatsko-ugarske kraljice Elizabeta, kćeri bosanskog bana Stjepana Kotromanića i supruge Ljudevita Anžuvinca. O tom remek-djelu zlatarstva napisano je nekoliko monografija i pregršt stručnih i popularnih članaka. Mene je zainteresirao izvezeni satenski pokrivač (perizoma) s ćirilićnim natpisom – GEORGIJE DESPOT – koji dotiče tijelo sv. Šimuna Pravednika. Tko je poklonio “pregaču” nije još pouzdano utvrđeno. Ime darovatelja potječe od grčkog Georgiosa (lat. Gregorius) iz čega je izvedeno Gregorije, Đurađ, Đorđe ili, pak, Grgur i Juraj. Tim su tragom neki istraživači došli do srpskog despota Đurđa Brankovića (1427.-1456.), a drugi do Đorđa Brankovića (1486.-1496.), koji je postao monahom i uzeo ime Maksim.

Zagrebačka znanstvenica Marija Gušić (Balkanika, VIII/1977., str.145-186), analizirajući perizom u raki sv. Šimuna u Zadru, ovom potonjem je pripisala zavjetni dar i navela kao moguću godinu donacije 1493. Nakon analize stila, tehnike i fakture “pregače” Marija Gušić navodi da je perizoma “djelo jedne žene nastalo kao spontani rad kako ga je ona zamislila i izvela”. Tko bi mogla biti ta žena?

Istraživači su u svojim analizama zaobišli despota Vuka Grgurevića Brankovića (1471.-1485.) čije srednje ime, patronim, može biti “Georgije despot”. Titulu despota dao mu je mađarski kralj Matijaš Korvin, jer se hrabro borio s Osmanlijama na strani ugarsko-hrvatskih snaga. Za nas je važno i to što je despot Grgurević bio u braku s pobožnom Barbarom Frankopankom. Upravo je ona, kneginja Barbara, mogla kao vladarica izraditi perizom kao zavjetni dar, svoj i svoga supruga, povodom stote obljetnice izrade škrinje sv. Šimuna (1380.-1480.). Se non è vero, è ben trovato!